Razvoj svesti o značaju volontiranja
NA KAFI SA BOJANOM CRNKOVIĆ
Razvoj svesti o značaju volontiranja je važna tema za svaku zajednicu. Retko ko će reći da ne želi da pomogne. Retko ko će reći da ne treba volontirati. Ipak, mnogi ne znaju koliko je to važno i nisu svesni da se svaki, pa i najmanji, korak računa.
Mnogi od nas u okruženju imaju osobe koje su bar jednom volontirale, na neki način. Kaže se da kada osoba jednom postane volonter to i ostaje. Sa druge strane, svi imamo u okruženju ljude koji se nisu bavili ovom temom iz različitih razloga.
Razvoj svesti o značaju volontiranja je prvi korak ka promeni ovog stanja.
Do pre samo nekoliko godina bilo je veoma teško pronaći informacije o mestima, organizacijama i načinima na koji možemo pomoći zajednici. Danas je, srećom, drugačije. Običnom Google pretragom možemo naći ponude za volonterske pozicije i sajtove organizacija kojima je potrebna pomoć. I društvene mreže su važan izvor informacija. Zašto to nije dovoljno?
Razvoj svesti o značaju volontiranja u Srbiji je tema na koju danas pričamo sa Bojanom Crnković, marketarkom, aktivistom za napuštene životinje i osnivačem stranice Hobi Box.
Kada se kaže volontiranje, ljudi najčešće zamišljaju jedan od dva različita pravca.
Jedan je pravac humanitarnog rada koji se odnosi na volontiranje u nekoj neprofitnoj organizaciji bez ideje da postanu njeni zaposleni.
Drugi je volontiranje u nekoj od kompanija u kojima žele da se zaposle. Volontiraju kako bi stekli iskustvo i dokazali se, sa idejom da tu ostanu da rade i kasnije.
Da li se slažeš sa tim i da li misliš da su ova 2 smera suprotstavljene strane ili jednako važne za lokalni razvoj?
Ako bismo težili tome da na neki način odredimo podvrste – to bi bila dva glavna pravca. Volontiram jer je važno za zajednicu i delim te vrednosti ili volontiram zarad sticanja iskustva u kompaniji i potencijalnog zaposlenja. Motivi su definitivno drugačiji.
Iskreno, nisam sigurna koliko ljudi je danas spremno da volontira u nekoj kompaniji. Što se tiče volontiranja u nekoj od organizacija humanitarnog karaktera, tu ljude pokreće želja da doprinesu, nešto promene, pomognu. Uglavnom su to žene, sa vrlo izraženom empatijom. Ne znači da muškarci ne učestvuju, samo imam utisak da je više žena.
Ne bih rekla da su suprotstavljene strane. Važno je i jedno i drugo, a potreba i želja se obično javljaju u različitom životnom dobu.
Ti si iz korporativnog sektora. Koliko korporacije mogu da utiču na razvoj svesti o značaju volontiranja i humanitarnog rada?
Kod nas se dosta podstiče zalaganje za lokalne projekte. Podržava se organizovanje i uključivanje zaposlenih u takvim projektima, pa se uključi i firma.
Kompanija dosta sredstava donira za različite organizacije i potrebe, ali se o tome ne priča toliko aktivno. Sigurna sam da ovakva praksa kod nekoga može da probudi volju i želju za volontiranjem i humanitarnim radom.
Kakav je odziv ljudi za volonterske pozicije, da li se mesta brzo popune?
Zavisi od toga šta je u pitanju. Neka mesta se popune brže, neka sporije. Ako je pozicija u manjem mestu gde nema često takvih prilika, mesta se popune brzo. Brzo se popune i kada je u pitanju veće mesto, a organizacija spada u poželjne poslodavce.
Za volontiranje na festivalima muzike, filma ili pozorišta, mahom se javljaju mladi. Za volontiranje u grupama ili organizacijama humanitarnog karaktera najčešće se javljaju stariji od 25 godina i uglavnom žene. Za fizički zahtevnije poslove javljaju se muškarci.
Aktivno se baviš marketingom. Koliko je digital važan za razvoj svesti o značaju volontiranja i razvijanje ovog sektora?
Digital je jako važan – danas su svi online. Ne znam kako bi bilo koje udruženje prikupilo sredstva za funkcionisanje ili dobilo neka nepovratna sredstva preko projekta npr. kada ne bi bilo online. Mora se biti online.
Moja generacija ne obraća puno pažnje na organizacije i programe o kojima se ne može naći nešto na netu. O mlađima da ne pričam. To prepoznaju i same organizacije, pa se potrude da potražnju učine dostupnom na nekoliko klikova.
Do informacija o mogućnostima volontiranja u nekim manjim mestima se može doći preko profesora u školi ili na fakultetu. Takođe, oni, kao osobe od uticaja i autoriteta, mogu mladima skrenuti pažnju na to zašto bi bilo dobro da volontiraju.
Da li je neaktivnost pojedinaca posledica nedostatka novca, vremena ili jednostavno nisu naučeni da je to važno? To ne znači nužno da se ne bi uključili ako dobiju priliku.
Mislim da je posledica sva tri.
Ako neko nije u mogućnosti finansijski, može npr. da bude aktivan u grupama koje prikupljaju novac. Da komentariše radi podizanja objava, da pomaže u administriranju i slično. Najveći problem je razmišljanje – “to nije moj problem…”
I to se jako jako teško menja.
Šta bi savetovala ljudima, kako da pronađu volonterske pozicije ako nisu našli oglas?
Ako neko želi da volontira, a ne može da pronađe oglas, uvek moze da se obrati kompaniji ili organizaciji direktno. U kompanijama to možda ne ide tako jednostavno jer morate imati mentora, to budu razrađeni programi.
Sa druge strane, mala je verovatnoća da bi vas u nekoj lokalnoj organizaciji odbili. Pronašlo bi se već nešto što možete raditi.
Ljubitelj si životinja i pratiš na mrežama udruženja i grupe koje se bave zaštitom životinja. Kakav je odziv ljudi za pomoć?
Kada je reč o pomaganju životinjama, postoji grupa ljudi koja je jako aktivna. U svakoj su grupi, svuda licitiraju, postavljaju predmete na prodaju.
Postoji i deo ljudi koji isto to rade u grupama u kojima se prikupljaju sredstva za lečenje dece. Recimo da se jedno 30% ljudi preklapa.
Zašto ih nije više?
Polaze od toga da to nije njihov problem, neko drugi će to da reši. “To je posao države, zašto ja da se angažujem?” ili “Želim da pomognem, ali nemam finansijsku mogućnost”. “Želim da pomognem, ali me najbliže okruženje u tome ne podržava”…
Ovo vidim kao neke glavne razloge zašto se ljudi ne angažuju u većoj meri. Ima i onih koji u nekoj životnoj fazi jednostavno ne stižu od drugih obaveza, kao ja trenutno sa malom bebom.
Šta misliš da bi moglo da pomogne da se više ljudi uključi u razvoj svesti o značaju volontiranja?
Razvoj svesti o značaju volontiranja važan je na duge staze. Potrebno je širenje svesti i edukovanje ljudi o tome koliko je volontiranje važno i korisno za sve uključene strane.
Npr. nedavno sam saznala da u Subotici mogu da volontiraju penzioneri u jednoj likovnoj galeriji. Na netu sam videla da volontiraju i u biblioteci, čitaju deci price. Definitivno je potrebno što više pričati o tome i skretati pažnju na pozitivne primere.
Kod kuće, kroz obrazovanje, među svojim prijateljima.
Pokušala bih da skrenem ljudima pažnju na to koliko je važno da im je stalo i koliko toga može da se promeni ako se aktiviraju.
U mom najbližem okruženju, samo ja sam okrenuta ovim aktivnostima. Porodica me podržava (tata, mama, sestra, partner su me vozili u posetu azilu, da kupimo hranu, raznosili i slali moje radove koje je neko kupio od čega sam pomagala udruženjima). Moji prijatelji i kolege su to uglavnom prihvatili kao “takva je, pa dobro”, ali nisam primetila da ih je podstaklo da i sami uzmu učešće u nekoj organizaciji.
Neki nas aktivne vide kao čudake koji troše svoje vreme i druge resurse.
Promena svesti je dug proces. Proces u kome svi zajedno, mi koji smo aktivni, treba da doprinesemo.
Podeli ako ti se dopao članak. I hvala ti što si sa nama.